r4s5 logo

banerdrin

bhtelecom1910

NAŠI U SVIJETU, IBRAHIM FEJZIĆ: Trnovit put od izbjeglice do humanitarca koji pomaže drugima

Ibrahim Fejzić je odselio poslije rata u Francusku, zajedno sa svojom suprugom i šestoro maloljetne djece. Danas se uspješno bavi biznisom i pomaže drugima. Razgovarali smo s njim o tome kako je uspio?

Kad Ste i kako doselili u Francusku?
U Francusku sam otišao 2001. godine zajedno sa mojom porodicom . Nisam otišao iz Bosne što je ne volim, već što sam morao zbog moje porodice da bi mogao djecu normalno školovati i podići ih na noge.
Kakvi su Vam danas ustisci o dosadašnjem životu u Francuskoj?
Od moga dolaska u Francusku bilo je uspona i padova, ali bio sam uporan zajedno sa cijelom mojom porodicom koji su me podržali, i uz podršku moga brata Smajla, koji mi je pomogao da odem iz Bosne, jer je to bilo bolje za moju porodicu.


Kako Ste se snašli u Francuskoj i koje Ste poslove obavljali?
Od 2001. do 2003. godine radio sam kao automehaničar u Mercedesovom servisu, zatim sam prešao u servis Citroena kako bi usavršio znanja o francuskim vozilima, kao i o ostalim markama i tipovima vozila. Poznato je da su francuska vozila vrlo složena za održavanje.


Danas imate vlastitu firmu i porodični biznis u Francuskoj...?
Iz Ciroena izlazim, isto kao i iz Mercedesa sa velikim znanjem moga posla i zanimanja. Dana 11. novembra 2005. godine kupujem lokal u kojem počinjem sa otvaranjem Auto srevisa za servisiranje svih vrsta malih vozila. Naziv moje Firme nosi „Bube servis garaz de lavenir", što u prevodu sa francuskog znači: servis za budućnost. I tako, malo po malo, punih jedanaest godina vlasnik sam i direktor firme koju sam sam stekao bez kredita. Danas imam još jednu dodatnu djelatnost – šlep službu i transport automobila, ali i saradnju sa osiguravajućim kućama kao što su: Gan, Aksa, Masiv i drugi.


Poslije petnaest godina provedenih u Francuskoj, kakvi su ukupni utisci o odnosu prema doseljenicima?
Teško je u tuđem svijetu. Stranac sam, i sve što mogu da nam uzmu, bez milosti, uzet će nam, a nismo pošteđeni ni različitih spletki sa onima s kojima smo rat vodili u Bosni, a koji danas čak i u francuskim institucijama upravljaju određenim procedurama.
Dovljno je reći da je njihova zajednička politika bila je da nam uzmu Srebrenicu, a i danas s ovima s kojima ovdje u Francuskoj živimo, moramo biti veoma oprezni. Ukoliko primijete da smo imalo slabi, spremni su napraviti nam mnoge loše stvari. Ali, svjesni smo da smo prepušteni sami sebi i ne preostaje nam ništa drugo nego da se borimo i međusobno pomažemo.


Aktivno pomažete ljudima u BiH, ali i sirijskim i afričkim izbjeglicama koji traže utočište u Francuskoj. Da li je to Vaš način da pomažete drugima i date primjer kako se može, od useljenika bez igdje ičega, u Francuskoj doći u poziciju da pomažeš drugima koji su ugroženi?
U slobodno vrijeme, sa svojim prijateljima, estradnim umjetnicima, kao što je Nuki Begić, Sabina Siočić, Samira Jugović Muminović, Lejla Leky i mnogi drugi organizujemo druženja na kojima prikupljamo sredstva za humanitarne akcije. Angažujući se kao predsjednik „Bosansko – francuske asocijacije" organizovao sam niz humanitarnih koncerata, a prikupljeni novac smo uputili za pomoć u Bosni, onima kojim zaista treba, pa i za ugrožene u drugim državama, kao na primjer, akcija „srcem za Marka", za liječenje dječaka iz Srbije. Kad je pomoć u pitanju ne gleda se vjera ni nacija.
Sarađujemo, u humanitarnim aktivnostima, sa turskim, italijanskim i arapskim asocijacijama koje djeluju u Francuskoj.


Razmišljate li o povratku u Bosnu, i kako biste željeli da se to ostvari?
Sjetim se često Bosne, moje zemlje u kojoj sam preživio sve najteže, borio se za preživljavanje i u ratu i u miru, i na žalost, morao iz nje otići. Danas su moja dva sina Nermin i Ermin Fejzić dobri sportisti i osvajači više medalja u kik boksu i karateu. Jedan je auto mehaničar, a drugi je mehaničar – tehničar, dobro se snalaze i fino me pomažu. Od naših zarađenih sredstava pokušavamo pomoći našima u Bosni, prvo familiji, a zatim i drugima kojima je potrebna pomoć.
Želja mi je da se vratim, jer duša mi pati za mojom grudom, ali pod kojim uslovima, šta bih mogao da radim i kad se vratim, da li će ikad biti bolje stanje da vratimo djecu u mjesto odakle potiču, ni sam ne znam... Da se vratimo i posjetimo grobove naših šehida, i naših najmilijih, koji danas nisu sa nama, da im Fatihe na groblju proučimo, sve je to otvoreno pitanje. Žalosno je jer je Bosna u ovako teškom stanju, pa mnogi roditelji gube svoju djecu po Evropi i svijetu. Sve se to svodi na političko raseljavanje, a nas niko ne pomaže, ne primjećuje, nit' ko brine o tome. Jednostvano, par ujedinjenih evropskih država imaju u cilju da unište Bosnu i to i danas rade.

Hazim Karić

grafcomp-baner

drinaplast

Prijavite se na specialne vijesti

Primajte posebne vijesti na mail.